utorak, 05.10.2010.

hmm.. jebem ti TV

da li je netko od vas gledao u nedjelju top model? pun kurac anoreksicnih cura koje imaju sa krevetom manje kila od mene bang
di ide ovaj svijet? sa se to danas traz?. 40 kila kostiju i 2 kile sminke? ne znam dal sam samo paranoicna ili me pocinje smetat sto se danas sve vise promovira anoreksija. di je nestala prirodna ljepota, obline. žene? gdje su nestale žene?! znam da je tesko definirat ljepotu, al moze li mi itko objasnit sto je lijepo u kostima i koži? najgore od svega je sto zavidim tim curama. ni sama ne znam koliko sam noci isplakala jer ne izgledam savrseno poput njih. jer ne znam hodat u stiklama od 20 cm. jer sa mojih 167 cm i 64 kile im nisam do koljena. želimo li ovakav svijet prepustit našoj djeci. sto cemo ih ucit. da je prirodna ljepota važna, a da i ne spominjem unutrašnju ljepotu. kada im u medijima govore suprotno. naslovi poput kako prepoznati loš ukus ili sve te dijete koje ne samo da stete nasem zdravlju nego nam prodaju praznu pricu o tome kako svi mi moramo biti savrseni. nabijanje kompleksa svakodnevnim ljudima je postalo neizdrzivo. dosla sam do te granice da se znam rasplakat usred ducana jer shvatim da nisam ni blizu tim savrsenim mjerama. kad kazem nekome da zelim smrsaviti svi me blijedo gledaju. dns mi je frendica rekla da ce mi trpat cokoladu u usta svaki dan ak krenem na dijetu. a ja bi po tim nekim pravilima trebala smrsaviti desetak kila. dal sam pala toliko nisko?


20:56 | Komentari 23 | Print | ^ | On/Off |

subota, 18.09.2010.

sad stisni zube, ne placi

da li ste se ikada pitali dal se nesto cudno događa s vama. vec par dana vidim ga u gradu. znam da nije on. al opet se svaki put okrenem i dođe mi da se iz sveg glasa zaderem. suze mi pocnu teci niz obrze, pocnem se tresti. to mi se dogodilo jucer. nisam mogla vjerovat svojim ocima. bio je isti kao on prosao je kraj mene, nije me ni pogledao. osjetila sam kako mi srce lupa sve jace, pocela sam se trest, za zaustavljanje suza je bilo prekasno. samo su tekle i tekle. prljavci su nastavili pjevat svoju pjesmu, sve se zaledilo, moje misli, svijet, ljudi oko mene samo je pjesma nastavila.. Postoje neki drugi svjetovi za nas bi bili rajski cvjetovi.. o, samo da si htjela pobjeci, ovako stisni zube, ne placi
nekako sam izasla iz busa. osjetila sam poglede na svojoj koži. obrisala sam suze. nisam mogla stati i smiriti se. kasnila sam u skolu. kisa je padala po meni. nebo je plakalo samnom. dal ludim ili ga samo zelim vidjet.?
i da javio mi se prije par dana.. al nie mi nista razjasnio.. opet sam na pocetku. uplasena i zbunjena


15:35 | Komentari 29 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 06.09.2010.

I'm lost and confused

najgori trenutci naseg zivota su trenutci u kojima se oprastamo od nekoga. ponekad bi dali sve na na ovom svijetu da mozemo ponoviti bas tih 10-15 min. mozda bi napravili nesto drugacije ili bi priznali nesto. ja sam napravila veliku pogresku i zbog toga zalim. jednostavno rijeci su mi isparile iz glave. znala sam da je to posljednji put da cu ga vidjet. a jedino sam mislila o tome kako zelim da ostane. nisam mu znala pokazat koliko mi znaci. nisam mogla rec sto osjecam. previse sam se vezala da bi ga izgubila samo zbog jedne recenice. otisao je od mene. nisam mu rekla koliko mi znaci. obecala sam mu da cu pokusat biti sretna. to je bilo jedno od onih laznih obecanja koja dajemo precesto zbog glupih sitnica. trebala sam mu rec da istinu. proslo je neko vrijeme otkako je otisao a ja jos uvijek placem svaki dan za njim. on to nezna. sto bi napravio da zna? mozda bi mi bilo zao par sekundi. poslije bi zaboravio na mene. tko sam ja da me upamti. samo jedan trenutak u njegovom zivotu. dal ikad pomisli na mene? dal se pita kako sam? dal mu falim? sva me ta pitanja muce. znam da mu nije stalo. jos uvijek se nadam da ce mi odgovorit na poruku ili me nazvat. drzim mobitel ispod jastuka da mu se mogu javit u bilo koje vrijeme. al ne njega nie briga. on to nezna. prije par dana sam mu poslala poruku. rekla sam mu sve sto me muci al mu nisam rekla koliko sam se vezala za njega. bio je to trenutak slabosti. kojeg se sramim. nikad se nisam tako ponizila. a njemu je svejedno, znam da je, iako tvrdi da nie. da dobijem sansu da vratim sve ovo vrijeme. da ponovo prozivim od prvog dana kad smo se upoznali do naseg oprostaja. opet bi izabrala njega samo bi bolje iskoristila svaku sekundu s njim. nebi bila tako bahata i bezosjecajna kuja kakva sam bila. zelim mu da bude sretan, da nađe neku koja ce ga jako voljet. neku bolju od mene jer mu ja nisam bila dovoljno dobra.


16:52 | Komentari 23 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.